I u francuskom mliječnom sektoru vlada kriza. No francuska vlada već barem pola godine
pokušava energično nagnati cijeli mliječni lanac da digne cijene mlijeka u distribuciji i povećani
utržak neokrnjeno prenese – na proizvođače! Sniženja hrvatskih otkupnih cijena dramatično su
pokazala nered i svojevolju koja vlada u hrvatskom mliječnom sektoru nakon što su Ministarstvom
poljoprivrede dugo iz pozadine upravljali veliki interesi.
Europska unija je prije više od dvije godine ozakonila mliječni paket kojim se države članice
obvezuju da u sektoru mlijeka i mliječnih prerađevina olakšaju stvaranje proizvođačkih organizacija
(PO). Time se omogućuje (malim i srednjim) proizvođačima da ravnopravnije pregovaraju s velikim
otkupljivačima o cijenama i ostalim uvjetima preuzimanja tog proizvoda dnevne potrošnje. Na žalost
Hrvatsko ministarstvo poljoprivrede ne samo da nije pomoglo već je uvelike odmagalo u stvaranju PO
i u obvezatnoj primjeni mliječnog paketa. Nakon dvogodišnjeg razdoblja u kome je postojeće
pojedinačne ugovore trebalo početi energično zamijenjivati s ugovorima dogovorenima s PO,
Ministarstvo se ograničilo da na svom portalu podsjeti na zakonsku obvezu da se to dogodi.
Kruta stvarnost je, međutim, da se veliki otkupljivači mlijeka svim sredstvima, ponekad i onim
izrazito nedozvoljenima, protive promjeni dosadašnjeg stanja u kome su oni gotovo doslovce
gospodari života i smrti obiteljskih gospodarstava koje se bave proizvodnjom mlijeka. To sada rade u
direktnom sukobu s europskom uredbom. Riječ je o nekolicini tvrtki, točnije Dukat, Vindija, Megle,
Belje koje kontroliraju gotovo 70% tržišta i koje čine otkupljivački tzv oligopson. U njemu je Dukat
najveći član, s preko 35% ukupnog otkupa. Zabilježeni su slučajevi prijetnji proizvođačima da će, u
slučaju da se priključe PO kako to EU-uredba/zakon predviđa i traži, dominantno poduzeće prestati
preuzimati mlijeko što proizvođača gotovo doslovce stavlja na ulicu.
Uvid u ugovore koje proizvođači moraju sklopiti s Dukatom svjedoče da se proizvođači nalaze
u gotovo feudalnom odnosu posvemašnje ovisnosti o otkupljivaču. U ugovoru koji je predviđen EUuredbom
cijena je prva i najvažnija točka koja se mora ugovoriti i koja mora zadovoljiti niz definiranih
kriterija pravednosti. U ugovorima s Dukatom cijena je naprotiv sitni detalj o kome poduzeće
jednostrano odlučuje i koga propisuje preko svog cjenika kako mu se sviđa! Ugovori se ograničavaju
na količine koje se proizvođač obvezuje isporučiti i na osjetne kazne ako to ne uspije učiniti. Jedini
prihvatljiv razlog smanjenja jest veterinarska zabrana ili (nedefinirana) viša sila!

No to je samo početna razlika. Dukat koristi svoju dominantnu poziciju i da bi si osigurao
posvemašnje kontrolu poslovanja. Ugovorom s proizvođačima se dovodi u poziciju da si najprije
pridrži sva prava i da ih zatim načinom poslovanja i zadrži. Dugoročni ugovor u kome dakle nije
specificirana cijena sadrži npr. teške materijalne kazne za proizvođača koji ne uspije isporučiti
dogovorene količine mlijeka bez obzira na kretanja cijena ulaznih troškova i drugih uvjeta.
No kada je riječ o ispunjavanju vlastitih obveza prema proizvođaču Dukat je široke ruke prema
samome sebi. Model isplate za mlijeko, koje je uz kruh najtipičniji proizvod dnevne potrošnje,
sadašnji ugovori predviđaju da će proizvođač dobiti svoj novac u prosječnom roku od 45 dana ali se taj
rok može produljiti za dodatnih 30 dana bez ikakve posljedice za otkupljivača. Proizvođač može
zaračunati zatezne kamate tek nakon, u prosjeku, 75 dana a zbog neplaćanja isporučenog mlijeka
otkazati ugovor tek nakon 135 dana. Ukratko, Dukat bi dakle pri doslovnoj primjeni ugovora mogao
ugovorno prisiliti proizvođača da mu isporučuje mlijeko 4 i pola mjeseci bez isplaćene lipe! Srećom je
Dukat barem do sada uglavnom poštivao svoje platne obveze i u tom pogledu se pozitivno razlikuje od
nekih drugih domaćih otkupljivača koji rješavaju probleme besparice prisiljavajući proizvođače da ih
prisilno kreditiraju.
Čest je slučaj da otkupljivači, uključujući Dukat, izrabljuju zastrašujuću nelikvidnost hrvatskog
sela na druge načine pa im npr. nude kreditiranje repromaterijala po cijenama i uvjetima koji su u
konačnici 10 do 15% skuplji od onih koje bi obiteljska gospodarstva mogla ostvariti preko svoje
proizvođačke organizacije. Tržišna moć otkupljivača koristi se i tako da se proizvođačima vrlo često
ne ostavljaju npr. paralelni uzorci mlijeka za analizu koji bi im mogli poslužiti kao referentni materijal
ako dođe do spora o kakvoći, proizvođač mora plaćati velike penale ako prelazi drugoj mljekari,
uhodan je sustav u kome proizvođač, suprotno ugovoru, ne isporučuje račun mljekari pa u slučaju
spora često ne može potkrijepiti svoju tražbinu itd.
Tržišna dominacija velikih otkupljivača koristi se u krajnjoj liniji da se hrvatskom selu
nametne kooperantski model upravo onoga tipa koji je vladao u komunističko doba: Cilj je dovesti
seljaka u položaj da prestane funkcionirati kao tržišni čimbenik odnosno da ga se dovede u situaciju da
to prestane biti. Namijenjena mu je uloga unajmljene radne snage u proizvodnji nečega i na način što
se određuje negdje drugdje pa se širi model po kome se uloga seljaka svodi čovjeka unajmljenoga da
životinje timari i muze.

Kada se na taj način jakost velikih kompanija projicira na ruralni prostor njime zavlada
jedna posve druga logika od one koja mora biti okosnica strateških nastojanja nacije, ali i načela EU
ZPP (Zajedničke poljoprivredne politike). Svjedoci smo slučajeva da, u situaciji u kojoj zemlja uvozi
pola hrvatskih potreba mlijeka, veliki otkupljivači ponegdje otkazuju svoje usluge malim
proizvođačima jer im se ne uklapaju u optimiziranje njihovih otkupnih mreža. I taj primjer pokazuje
koliko je važno udružiti i organizirati proizvođače kako bi u skupnom nastupu mogli pokazati snagu
svoje lokalne zajednice.

Očekujući potpuno razumijevanje situacije i nudeći iskustva ka rješenju, iz Udruge OPGH Život se
obraćamo najvišim autoritetima države i javnosti upozoravajući pri tome na višegodišnju
nefunkcionalnost čitavog sustava (mliječnog sektora u Hrvatskoj i snažnih tržišnih poremećaja koje se
ne rješava. Rezultat je već katastrofalan).
1) gđa. Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica države
2) gosp. Tihomir Orešković, predsjednik vlade
3) gosp. Tomislav Karamarko, prvi potpredsjednik vlade
4) gosp. Božo Petrov, potpredsjednik vlade
5) gosp. Davor Romić, ministar poljoprivrede
6) gosp. Branko Hrg, predsjednik saborskog odbora za poljoprivredu
7) Članovi Udruge OPGH Život
8) Mediji