BROJNE INSTITUCIJE NADAMO SE U POSLJEDNJI TRENUTAK SU KRENULI U AKCIJU SPAŠAVANJA AUTOHTONE HRVATSKE PASMINE
Međimurski konj domaća je pasmina kojoj prijeti izumiranje a Prijatelji za prijatelje” naziv je akcije kojom Hrvatski farmer i kompanija Dukat prikupljaju sredstva za otkup triju ždrebeta ugrožene autohtone pasmine međimurskog konja, s ciljem očuvanja ovog hrvatskog nacionalnog, genetskog i kulturnog blaga. Akcija je, uz pokroviteljstvo Poslovnog dnevnika, pokrenuta u sklopu sajma proizvoda i usluga ruralnih područja Eko-etno, i u toj se namjeri uspjelo. I ovo je jedan veliki uspjeh Dijane Katice i njezine ekipe koja je u zagrebačkoj Areni sjala punim sjajem. I Međimurska županija, kao i Hrvatska poljoprivredna agencija trude se sačuvati ovu autohtonu pasminu konja, nekada znanu kao najjači i najveći konj u Austrougarskoj. Muška ždrebad Eko i Etno i žensko ždrijebe Dukatica tri su od samo 41 grla, koliko ih je preostalo u cijeloj Hrvatskoj. Trenutno se nalaze na različitim privatnim obiteljskim gospodarstvima u Međimurju, a sudbina im je, unatoč činjenici da je riječ o kritično ugroženoj pasmini, neizvjesna jer ih vlasnici zbog nedostatka prostora žele prodati. Brigu o njihovom držanju i obuci preuzima Hrvatski centar za konjogojstvo, odnosno Državna ergela u Lipiku. Premda je međimurski konj dugovječan, otporan i vrlo skroman za održavanje, populacija uzgajivača je mala i prilično visoke dobi. Stoga je teško raditi na očuvanju pasmine i širenju broja grla pa je Hrvatski centar za konjogojstvo potaknuo osnivanje državne ergele međimurskog konja na nekadašnjoj vojnoj ekonomiji kod Čakovca. Populacija je danas vrlo mala pa se ubraja u kategoriju kritično ugroženih pasmina. Osobnom uplatom na broj žiro računa 2360000-1101534244, s pozivom na broj 1510 i svrhom uplate ‘Donacija za očuvanje Međimurskog konja’, svi mogu pomoći u prikupljanju sredstava za očuvanje pasmine.
Prema imenu pasmine zaključuje se da je nastao na području Međimurja. Iz prvobitnog uzgojnog područja proširio se i na ostala područja, prije svega u Mađarsku, pokrajina Zala, ali i u ostale dijelove sjeverozapadne Hrvatske. Danas postoje evidentirane dvije populacije ovih konja. Jedna se nalazi u Međimurju, brojčano manja populacija, a druga znatno veća u Mađarskoj.
Od 1870. godine uzgajao se u Međimurju u dva tipa: lakši tip i teži tip konja. Raspadom Austro - Ugarske Monarhije međimurski uzgoj međimurskog konja odvojen je od velikog uzgojnog područja u Mađarskoj. Između dva svjetska rata međimursko konjogojstvo prepušteno je samo sebi.
Na području Međimurja djelovala je Udruga uzgajivača međimurskog konja od 1979. godine pa do 1991. godine kada prestaje s radom. Tadašnjim radom udruge, iz Mađarske je uvezeno 9 pastuha ,a iz domaćeg uzgoja umatičuje se 120 kvalitetnih rasplodnih kobila. Osamdesetih godina 20. stoljeća dolazi do drastičnog pada broja konja uslijed intenzivne mehanizacije poljoprivredne proizvodnje. Ponovni rad na međimurskom konju počinje 1999. godine kada se u Središnji popis matičnih grla Hrvatskog stočarskog centra upisuje i evidentira 28 grla.
Relativno je male glave i manjih ušiju. Posebna oznaka glave su okrugle živahne, izražajne oči. Vrat je kratak, masivan, mišićav, te nizak i neizražen greben. Prsa su mu široka i duboka, zaobljenih rebara. Leđa su široka i kratka, sapi zaobljene i raskoljene, te dobro obrasle mišićjem. Konja krasi zbijenost i dobra pokrivenost tla. Noge su snažne sa srednje masivnim zglobovima, pravilnih stavova te širokih kopita. Korak mu je pravilan, siguran i izdašan. Od boja prevladava dorat, vranac, te alat.
Ranozrela je pasmina, čvrste konstitucije, dobrog zdravlja i dugovječnosti. Posjeduje uravnotežen karakter i izraženu volju i upornost u radu. Skroman je i jednostavan u hranidbenim zahtjevima. Pretežito jede sijeno s velikom količinom surovih vlakana, a kod većih fizičkih napora daje se zob, kukuruz bilo u obliku zrna ili njegova prekrupa.
Najbolje rezultate u uzgoju i korištenju, a s obzirom na uzgojnu povijest i cilj, postizao je u ravničarskom dijelu Međimurja koji obiluje vodenim tokovima rijeke Mure i Drave. Na tom području koristio se teži tip radnog konja za vuču i rad u poljoprivredi, dok je lakši tip uglavnom bio za rad u vinogradima.
U ekonomskom smislu kao pasmina radnih konja izgubio je s pojavom mehanizacije u poljoprivredi svoju vrijednost. Danas se prvenstveno uzgaja zbog proizvodnje mesa i specif čnih proizvoda od mesa. Također je pogodan za proizvodnju kobiljeg mlijeka kao vrlo vrijedne sirovine u kozmetici, pišu na Internet stranici Hrvatske poljoprivredne agencije. Prema matičnoj evidenciji HSC-a (danas HPA op.ur.) 2000. godine registrirano je svega 28 kobila i 3 pastuha, te ih svrstavamo u skupinu kritično ugroženih pasmina.
autor: L.FILIPOVIĆ
Izvor: Hrvatski farmer, Hrvatska poljoprivredna agencija
